U Jelisejskoj palati u Parizu, na danšnji dan, prije 25 godina, potpisan je mirovni sporazum za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, koji je postignut 21. novembra u Daytonu, u Sjedinjenim Američkim Državama.
“Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut”, kazao je tom prilikom prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu.
Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu od 1992.-1995. godine bila je jedana od najkopliciranijih svjetskih problema. Upravo je Daytonskim sporazumom taj rat zaustavljen i uspostavljen je mir.
Danas se zato prisjećamo rahmetli Alije Izetbegovića i svih onih koji su utkali svoje živote da bi Bosna i Hercegovina opstala i da bismo u njoj mogli živjeti u miru.
Uprkos prisutnom dojmu da se radi o “nepravednom miru” koji je, ipak, “bolji od nastavka rata”, velika je istina da poslije Daytonskog sporazuma nije pukla niti jedna puška u Bosni i Hercegovini, i to je njegov najveći doprinos.
Međutim, ostale su različite percepcije Daytonskog sporazuma, jer on, kako je to ovih dana dobro primijetio uvaženi prof. dr . Ivo Komšić, ratni član Predsjedništva Republike BiH, nije ugasio politike koje su počele i vodile rat.
Te politike su zaista žive, kako u Bosni i Hercegovini, tako, nažalost, i u susjedstvu, te svakodnevnom svjedočimo njihovoj destruktivnosti na putu nastojanja da se “drugim sredstvima” dođe do ostvarenja de facto ratnih ciljeva. Tome je upravo na 25. godišnjicu Daytonskog sporazuma imala priliku svjedočiti kompletna međunarodna javnost. Bosna i Hercegovina živi jedan rijedak paradoks gdje značajan broj onih koji je predstavljaju čini sve da njene institucije atrofiraju i da izgube svoj smisao postojanja. I ne samo Bosna i Hercegovina,već i bosanskohercegovačko društvo, kojeg se po svaku cijenu želi atomizirati, a zajednički život pokazati nemogućim!
“U ime naroda” se vode opasne politike koje su samo donosile i donose nesreću i narodima i svim građanima ove zemlje, čemu svjedoči činjenica o desetinama hiljada mladih koji su posljednjih godina otišli iz ove zemlje.
Predstavnici takvih politika su pasivnost međunarodne zajednice – koja je, zapravo, nastojala ostaviti prostora institucijama Bosne i Hercegovine da se prirodno razvijaju na putu ka NATO-u i Evropskoj uniji – pogrešno shvatili kao znak slabosti, odnosno da je to trenutak da se dođe do realizacije politika iza kojih su ostajali samo zločini, genocid, logori, urbicid, gradovi pod opsadom, hiljade ubijenih i osakaćenih.
Takve politike moraju shvatiti da međunarodni faktori neće dozvoliti da se jedan ugovor o miru sruši. Izvjesnije je danas da će biti urušene takve politike, a da će naša zemlja doći ne samo do svojih bosanskih vrijednosti i zajedništva, već i toga da postane funkcionalna demokratska država, članica evroatlanskih integracija, u kojoj će se živjeti, u miru, slobodi, gdje će biti moguće graditi zajedničkih prosperitet, na zadovoljstvo svih nas, građana Bosne i Hercegovine.